Jedna mama mi je rekla:
„Pokušavala sam da nateram sina da priča srpski, ali ništa nije uspevalo. Ni crtani, ni bajke, ni nalepnice, ni igre. Sve je bilo “neću” ili samo kaže na italijanskom. I onda sam odustala od svega.”
Predložila sam joj sledeće, jedna reč svaki dan.
I to je promenilo sve…
Kaže:
„Počeli smo sa STO. Taj dan sam sto puta pomenula reč STO. Evo STOLA. Sediš za STOLOM. Mama postavlja STO. Opa, šta je ovo na STOLU? Pored STOLA je.
I dete me samo pogleda i kaže STO.
I smeje se. I ponavlja. I traži sledeću.“
Šta se zapravo tu desilo?
Dete se ne oseća kao da uči jezik. Oseća se kao da se igra.
I ne zna da je u tom trenutku aktivirao:
- novu reč,
- pravilnu artikulaciju,
- povezivanje značenja i konteksta,
- pamćenje kroz ponavljanje.
A sve kroz jednu reč i tvoju prisutnost.
Kako to izgleda u praksi?
Mama mi je rekla da im je to postalo kao mini ritual.
Svako jutro nova reč.
Napišu je na papiriću i zalepe negde: na frižider, na vrata, pored ogledala.
Crtaju je zajedno. Pokušavaju da je iskoriste 5 puta tokom dana.
Bez forsiranja.
Samo:
„Hajde danas da “jurimo” ovu reč!“
I tako svaka reč dobije dan u kojem zablista.
Nekima je zvučalo malo kada kažem samo jedna reč. Nije malo.
Zamisli samo 1 reč dnevno x 30 dana = 30 reči koje se ne zaboravljaju.
Ne reči koje su pročitali. Nego reči koje su: čuli, rekli, nacrtali, zalepili, ponovili u šali.
To je živi jezik. Jezik koji se ne briše.
A šta je najbolje od svega?
Vrlo brzo dete će samo početi da traži novu reč ujutru. I kad roditelj zaboravi, ono će reći: “Mama, koja nam je današnja reč koju jurimo?“
Zamisli to.
Kada detetu damo jednu malu stvar dnevno, bez pritiska, samo iz ljubavi kroz igru učenje se dešava spontano, sa lakoćom i trajno.